Osnovna škola "Bogoslav Šulek" Slavonski Brod

13. studenog 2017.

"Trči! Ne čekaj me..."

U našu školu stigla je književnica Bojana Meandžija kako bi nam predstavila svoj autobiografski roman "Trči! Ne čekaj me...". Ovaj roman napisala je sa šesnaest godina u vrijeme Domovinskog rata dok je boravila u vlažnim prostorijama skloništa u Karlovcu. Književnica u njemu govori o svom odrastanju za vrijeme rata, o dragocjenim trenutcima, zajedništvu, brizi i ljubavi svojih roditelja.

Učenici su sa zanimanjem slušali književnicu i sudjelovali u razgovoru. Nakon susreta napravile smo mali intervju s književnicom koji možete pročitati u nastavku.

                                                                         Sanja Lužaić, 7.c                     

Razgovor s književnicom

           Nikad prije nisam doživjela takvo zajedništvo

Bojana Meandžija rođena je 4. 10. 1978. godine u Karlovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu, a diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svoj prvi roman "Veliki kraljević" objavila je 2007., a drugi "Trči! Ne čekaj me..." 2009. godine, iako ga je počela pisati za vrijeme Domovinskog rata.

* Imali ste 13 godina kada ste počeli pisati ovaj roman. Jeste li i prije njega nešto pisali? Kako ste došli na ideju da napišete ovaj roman?

- Ne, to mi je prvo što sam napisala iz razloga koji sam ispričala na književnom susretu. Nisam imala uopće ideju da bih ja mogla nešto napisati. Meni je u mislima bilo samo da ostavim trag, znači, negdje zapiši nešto.

* Je li Vam žao što niste imali sretnije djetinjstvo poput nas danas?

- Naravno da mi je žao. Ja sam imala 13, moja seka 5 godina. Nedostaje mi ono pravo bezbrižno djetinjstvo.

* Čega se najviše sjećate iz toga perioda?

- Sad kad razmišljam malo s vremenskim odmakom, bilo je puno ružnih situacija, ali moram priznati da nikad poslije nisam doživjela takvo zajedništvo kao što je bilo tada. Svi smo dijelili sve jedni s drugima.

* Zašto naslov "Trči! Ne čekaj me..."?

- Zato što sam htjela da i naslov ispriča jednu priču. Naime, to je prva rečenica koju su nam mama i tata viknuli kada je pala prva granata. Trčite i nemojte nas čekati i to je meni bio ogroman šok. Ti ne znaš ni kuda trebaš trčati, ni hoće li oni doći za tobom.

* Jesu li svi događaji u romanu istiniti?

- Da.

* Zašto ste roman izdali tek 2009. godine?

- Zato što sam mislila da posjedujem nešto što ne vrijedi, što su bile nekakve moje zabilješke. Kad pišeš o sebi, o nekakvim svojim događajima, ne misliš da to ima nekakvu vrijednost. Dala sam ravnateljici Gradske knjižnice u Karlovcu da to pročita. Ona me nazvala i rekla da to definitivno treba ići van jer trenutno u Hrvatskoj ne postoji roman koji je napisan tada od strane djeteta. Svi su pisali u odrasloj dobi s osvrtom na taj period, a ovo je izvoran tekst trinaestogodišnjeg djeteta iz tog perioda.

* Kako danas gledate na Domovinski rat i one koji su Vam ukrali djetinjstvo?

- Gledam tako - moralo je biti tako kako je moralo biti i jednostavno u onaj politički dio ni danas ne ulazim, to ostavljam nekom drugom. Sretna sam što sam u miru sada, i što imam svoju obitelj, svoj krov i to prenosim i vama djeci na književnim susretima.

* O čemu govori Vaš prvi roman "Veliki kraljević"?

- Govori o odnosima, htjela sam prikazati jedan san. Ja putujem kroz svoj san i sve što me u životu muči, odiže me od tla i ne mogu hodati. Naravno u prenesenom značenju.

* Pišete li nešto novo?

- Jednom kad počneš pisati, nikad ne prestaješ pisati, tako da ja uvijek pišem. Paralelno radim na dva romana, hoće li ugledati svjetlo dana, to ćemo vidjeti jer je u Hrvatskoj jako teško izdati roman.

* Može li se živjeti od književnog rada?

- Da, može se živjeti od pisanja jer te ispunjava na jedan poseban način.

* Mislite li da današnja djeca malo čitaju? Što je tome uzrok?

- Malo čitate, da. Ne znam što je tome uzrok. Internet, mobitel, dostupnost... Mislim da je internet puno pridonio da se knjiga nekako stavi na stranu, ali molim vas, čitajte!

                                          Razgovor vodila Sanja Lužaić, 7.c