Povodom tragičnog događaja u osnovnoj školi u Beogradu, prenosimo tekst Udruge kako si?
Udrugu čine mladi psiholozi pod vodstvom profesorice i mentorice dr.sc. Nataše Jokić-Begić.
„U ovoj situaciji izgubljeno je devet života, a za još se dva života liječnici bore kako bi ih spasili. Tužan je to trenutak jer su ljudski životi nezamjenjivi i što god sad itko rekao, napisao ili napravio, ne može utješiti tugujuće roditelje, preživjelu djecu i sve ostale koji su na neki način uključeni u ovaj događaj. Čak i mi koji smo preko svojih ekrana pratili informacije o tom događaju i pitali se Kako je moguće da se to dogodilo? Pa to se događa u Americi, negdje tamo daleko. Kako je moguće da se nešto takvo dogodilo praktički u našem dvorištu? – svi smo na neki način pogođeni ovom situacijom i moguće je da ćemo doživjeti različite reakcije. Pitanja poput gore navedenih pokazuju da smo i sami poljuljani, odnosno da nam je poljuljano vjerovanje u siguran svijet, jer Ako se to dogodilo u Srbiji, tko kaže da se neće dogoditi i kod nas… Ovakvi nam događaji upravo to rade – postajemo oprezniji, pažljiviji, nesigurniji, plašljiviji, zbunjeniji i s teškoćom probavljamo informacije o nemilom događaju dok mahnito tražimo i čitamo nove članke koji pristižu svaku minutu – sve u svrhu razumijevanja događaja i ponovnog uspostavljanja osjećaja kontrole, barem informiranjem. Preplavljenost informacijama teško će nam vratiti osjećaj sigurnosti; jedino nam prolazak vremena, okretanje svojim najmilijima i osiguravanje sigurne okoline to može omogućiti.
Kada se početni šok malo smiri, moguća je pojava drugih simptoma. Možda će se „iz vedra neba“ javiti osjećaji poput anksioznosti, zabrinutosti, lošeg raspoloženja i frustracije, možda ćete primijetiti promjene u obrascima svog ponašanja i razmišljanja, možda će vam se misli o ovom događaju javljati u svakodnevnim situacijama te vas uznemiravati i činiti da češće primjećujete znakove opasnosti oko sebe. Uz to se mogu javiti i različiti simptomi koji se povezuju sa stresom – glavobolja, umor, razdražljivost i slično. Svi su ovi simptomi prirodni i uobičajeni nakon jednog ovakvog događaja te spadaju u fenomen koji se u psihologiji naziva akutna stresna reakcija. Ona obično traje između 10 i 14 dana, nakon čega se simptomi najčešće sami povuku. Možete na te simptome gledati kao na prirodan mehanizam kojim se tijelo i um primiruju te kojim integrirate taj događaj u svoje životno iskustvo.
Ljudi u ovakvim situacijama često žele pronaći krivca – bilo u nekoj konkretnoj osobi, u sustavu ili u cijeloj državi. To je razumljivo jer nam pronalaženje krivca omogućuje da sačuvamo vlastito vjerovanje u siguran svijet: ako postoji krivac za događaj, odnosno ako znamo gdje je i što pošlo po krivu, onda postoji nešto što možemo napraviti kako bismo izbjegli da se nešto slično dogodi ponovno i/ili nama. Potreba za pronalaženjem i kažnjavanjem krivca proizlazi iz ljutnje koja je sasvim prirodna i opravdana, kao i iz potrebe da se zadovolji pravda. No, okrivljavanje i kažnjavanje drugih neće nam donijeti mir niti vratiti živote koji su izgubljeni, a može dovesti do novih nemira, svađa i razilaženja koja će samo obeshrabriti napore da se poduzmu promjene koje su potrebne kako bi se ovakvi događaji prevenirali. Tragedije poput ove najčešće su rezultat niza čimbenika i kada ih gledamo u zbroju, nakon događaja, njihov nam tijek može djelovati očito. To nas može potaknuti na razmišljanje o tome tko ili što se moglo drugačije da bi se tragedija izbjegla. No, odgovor nije u tome što je jedna osoba pogriješila, propustila ili mogla drugačije, već u tome što svi skupa, kao zajednica, možemo učiniti. Svi smo ujedinjeni u ovoj boli i možemo biti ujedinjeni u odluci da napravimo što je potrebno kako bismo spriječili ovakve i slične događaje.
Neizmjerno nam je važno osvrnuti se na djecu – i njima su informacije dostupne na dlanu te im može biti narušen osjećaj sigurnosti, zbog čega je važno da s njima razgovaramo i čujemo koji su njihovi strahovi i zabrinutosti, ako ih imaju. Pokažite im da vas zanima kako su i da ste spremni čuti njihova razmišljanja. Pronađite trenutak kada i vi i oni imaju vremena i volje za razgovorom, primjerice dok se vozite u automobilu ili za vrijeme ručka. Objasnite im što se dogodilo na način koji je primjeren za njihovu dob i podsjetite ih da su oni u sigurnom, podržavajućem i toplom okruženju te se potrudite da tome tako i bude (barem u zajedničkom kućanstvu, a zaposlenici škole će se pobrinuti da tako bude u školama). Isto tako, pazite na sebe – nitko nije imun na ovakve događaje, zbog čega je važno pratiti i svoje reakcije jer djeca puno više toga nauče opažajući naše ponašanje nego kada im držimo predavanja o tome kako bi se trebali ponašati. Priznajte im ako vas je ovo pogodilo jer je to prilika da im pokažete da je u redu osjećati različite emocije te da im pokažete na koji se način vi nosite s neugodnim i teškim emocijama. Tako ćete im pružiti ono što im trenutno najviše treba – model koji se u trenucima krize s njom nosi najbolje što može.
Svijet u kojem živimo iznimno je složen. Grub je na različite načine, zahtjevan, napet, ranjen. I neće postati jednostavniji. No, jednim ga dijelom sami gradimo i možemo ga učiniti drugačijim. Pitajte druge kako su i budite zainteresirani za njihov odgovor jer to je jedan mali, ali značajan korak prema sigurnijem, otvorenijem, nježnijem svijetu. Svijetu u kojemu je djeci omogućen prostor da o svojim brigama razgovaraju, da ih se čuje i stvarno sasluša, da im se pruži podrška koja im je potrebna – a korak prema takvom svijetu možemo raditi svakodnevno, bez obzira na svoju poziciju ili struku, počevši od sebe i svojih bližnjih.“
